|
Riječ 'vještica' u našoj kulturi ispunjena je brojnim negativnim značenjima, u kojima se može iščitati duboki strah i otpor patrijarhalnog svjetonazora da prihvati i unutar svojih sistema integrira arhetip snažne, kreativne i inteligentne žene, koja samosvjesno i ravnopravno, poput muških 'stvoritelja', kreira magične duhovne svijetove, po svojoj slobodnoj volji i predodžbi.
Da bismo mogli razumjeti prauzroke tog straha, moramo se vratiti malo dublje u prošlost, u stare, predkršćanske kulture, u kojima su bila štovana ženska božanstva, često puta u liku trojne boginje, koja je simbolizirala tri aspekta žene i prirode, sa kojom je žena bila izjednačena.
Diana, zaštitnica lova i vegetacije
Prvi aspekt odnosi se na nevinost mlade djevojke, zaštitnice šuma, divljih životinja i slobodnog, iskonskog življenja u suživotu sa prirodom. Taj prvi aspekt simboliziran je i fazom mladog mjeseca, te izražen u likovima grčke boginje Artemide i rimske boginje Diane - zaštitnica lova i vegetacije.
Drugi aspekt drevnih boginja otjelotvoren je u boginjama ljubavi i plodnosti (sumeranska Innana, feničanska Ishtar, grčka Afrodita, rimska Venus, itd.), koje simboliziraju puni mjesec kao načelo zrele, u punom potencijalu realizirane ženskosti, gdje žena nije samo svedena na ulogu majke i pasivne domaćice, već je ona i seksualna i kreativna, te često puta, poput sumeranske boginje Innane, ali i grčke Atene, zaštitnica ratničke vještine, kao i 'gospodarica divljih zvijeri', kako su u staroj Grčkoj nazivali boginju Afroditu. Dakle, žena u tim kulturama nikako nije bila podložna i kastrirana u svojim nagonima, u svojoj seksualnosti i prirodnoj agresivnosti, kao što će kasnije to postati unutar velikih monoteističkih religija.
Isis
Treće načelo ili aspekt trojne boginje, kao padajući mjesec, jeste mudra stara žena, vještica, šamanka, iscjeliteljica i vračara. Dok su u našoj kulturi stare žene obezvrijeđene u svojoj društvenoj ulozi onog trenutka kad uđu u klimakterij, te izgube fizičku mladost i ljepotu, kod pagana su one bile štovane zbog svoga iskustva i mudrosti, te su imale ravnopravnu ulogu u zajednicama, isto kao i stari, mudri muškarci, npr. kao u zajednicama starih Slavena i Kelta.
Suvremene vještice ponovo otkrivaju lik i paradigmu trojne boginje, u želji da afirmiraju neka načela ravnoteže i ravnopravnosti, koja su izgubljena uspostavom hijerarhije muških bogova i njihovih sinova, kao i njihovih proroka. U duhovnom smislu, za moderne žene, kao i za sljedbenice različitih strujanja nove spiritualnosti, posve je neprihvatljivo da žene budu izbačene iz prostora duhovnosti, te da ne mogu biti ni svećenice, ni biskupinje, ni papise, ali se zato od njih, dakako, očekuje da kao vjernice daju dobrovoljne priloge za crkvu, koja ih još uvijek želi održati u stanju slijepe pokornosti i poslušnosti ! Iako je institucija svete inkvizicije odavno ukinuta, još i danas se u nekim društvima sa velikim zazorom gleda na sve pokušaje ženskog spiritualnog osamostaljivanja, u smislu da žene same preispitaju koliko su zadovoljne sa onim što im pruža službena crkva, koja je svojedobno u 16. i 17. stoljeću spalila milione žena, te i dan danas insistira na tome da nadzire žensku kontrolu rađanja, kao i da se miješa u žensko pravo na slobodan izbor.
Demetra
U tom smislu se može reći da današnjem svijetu nedostaje boginja, kao simbol potisnutog ženskog načela prirode i života, jer je muško načelo moći i sveopće konkurentske borbe dovelo svijet na rub trećeg svjetskog rata, te do velike bijede i gladi, koja vlada u zemljama trećeg svijeta, ali i u mnogim razvijenim državama. Zbog muških bogova već stoljećima se vode bespoštedni, krvavi ratovi, a načelo 'ljubi bližnjeg svoga' postalo je tek puka fraza, do koje nitko više ozbiljno ne drži. Gubitkom arhetipa boginje, svijet je izgubio mudru i saosjećajnu majku, koja aktivno štiti svoju djecu, kao sto je grčka boginja Demetra štitila svoju božansku kćerku Perzefonu, kada ju je mračni Had oteo i poželio zadržati u podzemlju.
Takav arhetip majke iz paganskih mitova nema mnogo zajedničkog sa djevicom Marijom, Isusovom majkom, koja je u društvenom i kreativnom smislu posve neaktivna, a za moderne i osviještene žene problematičan je i način njezinog začeća - nijedna normalna zemaljska žena ne može začeti bez seksualnog odnosa sa zemaljskim muškarcem, osim ako nije u pitanju neki vid umjetne oplodnje ili genetske manipulacije. Isticanje ideala 'bezgrešne' majke od strane patrijarhalne kulture zapravo je pokušaj da se obezvrijedi ženska seksualnost, koja je u likovima paganskih boginja bila snažan izvor radosti i osobne moći. Zbog tog surovog, nedostižnog ideala ženske 'čistoće', koji je nametnut od strane crkve kao simbol kastrirane seksualnosti, žene često pate od brojnih frustracija i seksualnih neuroza, naročito one koje su odgojene u kulturama, gdje se snažno štuje ideal djevice i 'bezgrešnog' začeća.
Morrigan
Također, gubitkom boginje, u našoj civilizaciji dolazi do ekološkog debalansa: žensko načelo cjelokupne prirode biva degradirano, ozloglašeno kao nečisto, primitivno i nerazumno, u suprotnosti sa 'uzvišenim duhom'. Sve životinjsko, instinktivno, lunarno i arhetipsko u čovjeku biva podvrgnuto kritici i torturi inkvizitorskog svjetonazora, a posljedice toga izravno se daju uočiti u načinu na koji danas tretiramo naš planet - bez imalo poštovanja istrebljuju se brojne životinjske i biljne vrste, voda i zrak se zagađuju, u svijetu vladaju glad i bolesti, dok sa druge strane crkva muškog svećenstva gomila ogromna materijalna bogatstva, te istovremeno licemjerno propovijeda svojim vjernicima potrebu za skromnošću i poniznošću...
Pokret suvremenih vještica, kao reakcija na religije patrijarhata, počeo je otkrivati i redefinirati duhovnost starih kultura, koje su štovale boginju i unutar kojih je žena i sveukupno žensko načelo bilo poštovano mnogo više, nego sto je to slučaj u današnjim vremenima.
Ne radi se tu ni o kakvim 'zlokobnim crnomagijašicama', već su u većini slučajeva u pitanju kreativne, pametne žene, pretežito ljevičarskih svjetonazora, a koje su snažno razočarane službenim, tradicionalnim vjerskim sistemima, koji se nisu na pravi način uhvatili u koštac sa problemima suvremenog svijeta. Moderne vještice njeguju načelo nenasilja, kao i poštovanje sveukupnog života, posebno čovjekovog. One vjeruju da ni jedna ideologija i nikakva religiozna ideja ne smiju biti opravdanje, u ime kojega će se ubijati druga ljudska bića: svaki izraz nasilja zapravo je prikriveni vid nesposobnosti da se konflikti razriješe mirnim, inteligentnim putem, kroz žensku asertivnost, umjesto kroz mušku agresivnost. Također se zalažu za toleranciju i suživot svih živih bića koja žive na planeti, jer su sva živa bića zapravo manifestacija metaforičke planetarne boginje i njezina djeca.
Božica lova
One ne vjeruju u 'transcendentalnog' boga, koji je nevidljiv, nespoznatljiv i odvojen od svojih tvorevina, kao što ne vjeruju ni u boga koji surovo kažnjava svoju djecu, već insistiraju na načelu osobne odgovornosti: energija koju si odaslao, bit će ti vraćena - dobro sa dobrim, a loše sa lošim.! U tom svjetonazoru, čovjek je sam odgovoran za posljedice svojih dijela - boginja mu neće 'oprostiti grijehe', niti će mu itko obećavati raj na nebu, nakon što je tako bezobzirno i surovo uništio raj na zemlji ! Boginju prije svega moramo pronaći u sebi, u svojim srcima i uvjerenjima, kao princip neuništive i preobražavajuće majčinske duše svijeta, unutar koje smo na višim razinama svijesti svi ipak povezani nevidljivom mrežom međuodnosa, u kojima se stalno stvaraju i razaraju novi svijetovi i tvorevine.
Kada to konačno uspijemo spoznati, tada će simbolička 'svrgnuta boginja' postati svjetla i blistava duša planete, a 'vještice' će biti njezine razigrane i magične, vilenjačke svećenice, vjesnice novog doba i svjetlijih vremena na zemlji.
Najvjerojatnije, u 15., 16. i 17. st. u Europi je osuđeno i spaljeno oko 500 000 vještica. Njihovi zločini su bili: savez sa Sotonom, let na metli u daleke krajeve, nezakonita okupljanja na Sabat *1, obožavanje i ljubav prema Sotoni, seksualni odnos s inkubima (muški vragovi s ledenim penisom) seksualni odnos sa sukubima (ženski vragovi). Na to se nadovezuju i ovozemaljske tužbe: ubijena susjedova krava, zazivanje nevremena, krađa i jedenje novorođenčadi. Cijeli bizarni kompleks saveza s vragom, let na metli na Sabat, itd. smatra se izmišljotinom, ne zbog spaljivanja vještica, već zbog onih koji su ih spaljivali.
Nevolja sa "priznanjima" je u tome što su dobiveni mučenjem. "Vještice" su uglavnom bile mučene sve dok nisu priznale da su "sklopile" savez sa vragom i letjele na Sabat. Mučenje se produživalo sve dok vještice nisu imenovale druge prisutne na Sabat.Tako su osobe osuđene na vještičarstvo mogle birati da li će otići na kladu jednom zauvijek ili će biti vraćene u mučionicu.
Kao nagrade su mogle birati da li će prvo biti zadavljene od krvnika, a tek potom zapaljene.
Lovci na vještice su koristili čavle sa zagrijanim šiljcima, cipele iznutra postavljene čavlima, zavoj sa iglama, užareno željezo, izgladnjivanje, nesanicu...
Kritičar lova na vještice piše da bi dao sve na svijetu da zaboravi što je vidio u sobi za mučenje; "Vidio sam rastrgane udovice, očne jabučice iskopane iz očne šupljine, stopala otkinuta od noge, mišići istrgani sa zglobova, izvađene kosti, dubinske vene otečene, površinske vene potonule u dubinu, vidio sam kako je žrtva podizana i spuštana da padne sa glavom nadolje. Vidio sam kako ih egzekutor bičuje, udara palicama, steže kliještama, opterećuje utezima, bode iglama, zateže užad, baca sumpor, zalijeva naftom i prži ih na baklji..."
Povijest za isti slučaj koristi istu formulu za navodno "slobodnu volju" i iznuđeno priznanje.
Svako društvo na svijetu ima neki oblik vjerovanja u vještice. Ali europsko vještičje ludilo je bilo najbrutalnije, najduže i dalo je najviše žrtvi. Katolička crkva prvotno je čvrsto zastupala stav da vještice koje lete, ne postoje. Oko 1000. g. je bilo zabranjeno vjerovati da se takav let dogodio, a poslije 1480. g. bilo je zabranjeno vjerovati da to nije moguće. 1000. g. službeni stav crkve je da je vještičji let iluzija, vražje djelo. Petsto godina poslije, njezin stav je da su oni koji tvrde da je vještičji let iluzija, vražji štićenici. Staro gledište se zasniva na "Canon episcopi". Bilo je potrebno nekoliko stoljeća da se C.E. pretvori u svoju suprotnost.
Mučenje u to vrijeme podrazumijeva množenje geometrijskom proporcijom, kao u naprednim nuklearnim reaktorima, svaka spaljena vještica automatski nosi sa sobom dvije ili više potencijalne kandidatkinje za spaljivanje. Kako bi glatko funkcionirao sistem, uvedena su i druga usavršavanja. Troškovi su minimalni, tako što su usluge mučitelja i egzekutora naplaćeni obitelji vještice, kojoj je bila nametnuta račun za gozbu, koju su suci održavali poslije pogubljenja. Među lokalnim predstavnicima vlasti se probudilo oduševljenje za lov na vještice zato što su imali pravo da konfisciraju cijelo imanje osuđene vještice. Primjenu metode mučenja, crkva je prvi puta dozvolila, ne protiv vještice, već protiv nezakonitih crkvenih organizacija koje su nicale diljem Europe s ciljem da sruše monopol Rima. Zato je papa pozvao na svjetski rat - križarske pohode. Zbog suzbijanja subverzivnih udruženja, heretičkih sekti, crkva je malo po malo izgradila Inkviziciju. Sistem lova na vještice, širom Europe, sa razornim posljedicama su primjenjivali i katolici, i protestanti.
Malo ljudi zna da su u Europi od 13. do 17. st. vojno - mesijanske *2 pobune bile česte koliko i u drevnoj Palestini. Kao i kod palestinskih prethodnika, mesijanstvo je bilo usmjereno protiv monopola vladajuće klase, bogatstva i moći. Lov na vještice je pokrenut i održavan od strane vladajuće klase.
Nije slučajno to što se porast značaja vještica podudara sa pojavom žestokih proročanskih prosvjeda protiv društvene i ekonomske nejednakosti. Papa je odobrio primjenu mučenja u postupku protiv vještica, malo prije Reformacije, a lov na vještice doživljava kulminaciju u doba rata; revolucije u 16. i 17. st. Za Europljane, raspad feudalizma i pojava jakih nacionalnih monarhija je vrijeme velike napetosti. Razvitak trgovine, tržnica i bankarstva navelo je vlasnike zemlje i kapitala na poduzetništvo sa ciljem maksimaliziranja profita. Narod je ostao bez svoje male površine za obrađivanje, i bez obiteljskih posjeda od koje je do tada živio, i veliki dio seljaka je navalio u gradove, tražeći posao kao najamni radnici. Počevši od 11. st., život je postajao natjecateljski, bezličan i komercijaliziran - profit počinje zamjenjivati tradiciju.
Pretpostavka da su se lovci na vještice namjerno trudili da povećaju broj vještica i da prošire vjerovanje da su istinite, sveprisutne i opasne, počiva na čvrstim dokazima. Situacija nalaže da se upitamo, NE zašto su inkvizitori bili opsjednuti da unište vještice, nego zašto su bili toliko opsjednuti naporom da ih stvore. Najbolji način da se shvati ludilo oko vještica je da se, umjesto nebeskih namjera, ispitaju ovozemaljske posljedice.
Najnedvosmisleniji rezultat sistema lova na vještice, je bilo to što bi mučenica povjerovala, ponajprije, da su njezini krvnici vješci / vještice, a ne kneževi i pape. Susjeda je ta koja vam je srušila ogradu, koja vam duguje novac, koja želi vašu zemlju - susjeda koja se pretvorila u vješticu. Da li je kruh poskupio? Porezi su povišeni, dnevnica smanjena, da li posla ima sve manje i manje? To je vještičje djelo. Da li su kuga i glad odnijeli trećinu stanovnika svakog sela i svakog grada. Crkva i država su krenule u odlučan pohod na fantomskog neprijatelja naroda.
Praktično značenje ludila oko lova na vještice je bilo prebacivanje odgovornosti za krizu sa crkve i države na imaginarne demone u ljudskom obliku. Zahvaćeni fantastičnim aktivnostima ovih demona, zbunjena, otuđena i osiromašena masa, je prebacila krivicu na izmišljenog Sotonu, umjesto na korumpirano svećenstvo i gramzljivo plemstvo. Crkva i država, ne samo što su oslobođene od krivnje, postale su i neophodne. Svećenstvo i plemstvo se pojavilo kao veliki zaštitnici čovječanstva od sveprisutnog nevidljivog neprijatelja. Eto, konačno razlog da se plati danak i da se bude pokoran. Vlastitim očima možete vidjeti kako vlasti provode mjere da naprave život sigurnijim, vlastitim ušima možete čuti kako vještice vrište dok silaze u pakao.
Tko su bila žrtvena janjad? Od 1258 pogubljenih "vještica" između 1562. g. i 1684. g. u jugozapadnoj Njemačkoj se pokazalo da su 82% slučajeva bile žene. Lokalni lov je počinjao tako što su tužbe padale na bespomoćne starice i bake iz niže klase. Ukoliko bi bila okaljana imena ljudi na visokim položajima, ljudi s velikom moći, sudac bi izgubio povjerenje u priznanje i panika bi splasnula. Opasnost je rijetko prijetila doktorima, odvjetnicima, sveučilišnim profesorima. Očigledno su i sami inkvizitori i svećenstvo bili sigurni. Izmamljujući lov na vještice je rasipao i razbijao svaku energiju za protest.
Demobilizirao je siromašne i razvlaštene, povećavao je socijalnu distancu među njima i punio im glave uzajamnim sumnjama, provocirao jednog susjeda protiv drugog; svatko je bio izoliran, preplašen, nesiguran, osjećajući se bespomoćnim i zavisnim o vladajućoj klasi, pritom usmjeravajući gnjev u lokalnom smjeru. Time se smanjivala vjerojatnost da će siromašni izaći pred crkveni i svjetovni aparat, sa zahtjevima za preraspodjelom bogatstava, i izjednačavanjem ranga. To je bilo magično oružje privilegirane moćne društvene klase.
|
